O rezilijentosti
Ono što Novaka Đokovića čini velikim igračem, nije samo njegova teniska sposobnost i teniska tehnika, već pre svega njegova sposobnost da se brzo mentalno oporavi od padova i “psiholoških udaraca” i da, na fascinantan način, već u sledećem gemu regeneriše svoju energiju. U tim situacijama, Novak, ne samo da uspeva da se brzo oporavi, već iz tih teških mečeva izlazi čvršći i bolji nego što je pre njih bio. Na neki način, svaki od tih teških mečeva bio je za njega samo još jedna prilika za lični rast. Upravo je to ono što njegovim protivnicima zadaje mnogo glavobolje, a što se u psihološkoj litaraturi zove – rezilijentnost.
Rezilijentnost je veoma važna sposobnost za nošenje sa kriznim i potencijalno traumatičnim situacijama, koja nam omogućava da se brzo adaptiramo na nepovoljne (promenjene) uslove i ponovo stanemo na noge, a samu situaciju vidimo kao mogućnost da iz nje nešto naučimo.
O inatu
U kolektivnoj idealizaciji Novaka, i kulturološkoj identifikaciji sa njim, često možemo da čujemo mišljenje da je zapravo “inat” ono što je Novakovo tajno oružje. Ovo je posebno vidljivo u onim trenucima kada mu na terenu ne ide baš dobro, kada ceo stadion navija za protivnika, a sudija pritom “dolije ulje na vatru” donoseći neku nepravednu odluku na njegovu štetu. U tim trenucima, inat postaje veoma korisno oruđe da se odservira jedan prkosni “as” ili nekim maestralnim potezom “ućutka publika”.
Ipak, ove dve stvari ne treba mešati. Rezilijentnost nije inat. Inat nije rezilijentost. I važno je znati kada ih koristiti. Inat (ili prkos) je reaktivna, često impulsivna reakcija i predstavlja ponašanje koje se odvija “uprkos nečemu ili nekome”. Za razliku od inata, rezilijentnost ima smer “ka nečemu” – ka boljoj adataciji, ka traganju za smislom i ka povezivanju sa svrhom u datoj situaciji.
U čemu je problem sa inatom?
U ovim sjajnim sportskim momentima, vidimo inat kao vrlinu koju treba gajiti. Inat je često odbrana po svaku cenu, pa čak i po cenu sopstvenog života, koja se u našem kulturnom kontekstu vidi kao vrhunsko herojstvo (svi se sad sećamo učitelja koji je rekao “pucajte ja i sada držim čas”) i veoma je važan deo kolektivnog identiteta. Ali, inat ima i svoju tamnu stranu i u svakodnevnom životu je češće auto-destruktivan, nego što je afirmativan. Takođe, inat veoma lako može biti i politički izmanipulisan (setimo se ljudi sa majicama sa metama na mostovima tokom NATO bombardovanja 1999. godine).
U svom korenu inat (ili prkos) je reaktivan odgovor na ugroženo dostojanstvo ili bolje rečeno na našu percepciju ugroženog dostojanstva. Zamislite sebe u sceni iz filma “Ko to tamo peva?”, u kojoj Vam neko kaže da ste “sirotinja i da nemate para za kartu”, Vi ćete naravno odmah poskočiti i reći: “Ili pet karata ili nijednu!”.
Inat je koristan kada nam treba snažna i fokusirana energija da se nešto zavraši, uprkos nepovoljnim uslovima ili nemoguće kratkim rokovima. Zato se kaže “zainatio sam se da to završim” ili “mi ćemo pokazati da je to ipak moguće, iako svi kažu da nije”. Inat je tada poslednje sredstvo koje nam stoji na raspolaganju, poslednja slamka spasa, poslednji rezervoar energije. Inat daje kratkoročni impuls energije, ali inat ima i svoju psihološku cenu. I zato je važno da na kutijama inata stoji “handle with care” ili “upotrebiti samo u slučaju krajnje nužde”.
Ostati ceo, a ne biti jak!
Jedna komponenta inata je samo-idealizacija sopstvene snage. Inat aktivira u nama ideju o superheroju, koji je jak i koji će izdržati sve što je pred njim, kako bi potvrdio svoju vrednost (dostojanstvo) i konačno bio na pravednoj strani. Problem sa ovom idejom je što je ona slepa za svaku normalnu ljudsku slabost i isključuje svaku ljudsku ranjivost.
Sistemski gledajući sve ono što aktivno isključujemo (zanemarujemo ili negiramo) iz sistema, naći će način da se zaobilaznim putem vrati u sistem. U slučaju “odsečene” ranjivosti, upravo će ona biti podloga za buduću traumatizaciju. Odbrana od traume nije u “biti jak po svaku cenu”, već ostati ceo. Ono što nam daje žilavost (rezilijentnost) nije krutost preterane snage, već elastičnost čitavog našeg sistema u kome ima mesta i za strah, i za neizvesnost, i za slabost, i za trenutak kada nam izgleda da više ne možemo. Upravo ova žilavost čitavog (kompletnog) sistema daje nam mogućnost da aktiviramo naše unutrašnje resurse za adaptaciju i regeneraciju (koje imamo samim tim što smo živi sistem). Rezilijentnost nije sposobnost da se izdrži, ona se pre sve svega meri brzinom kojom možemo da se adaptiramo i regenerišemo. Kao Novak.
Ako se pitate šta bi bilo dobro da radite u ovim vremenima krize, neki od saveta su:
- Ne pokušavajte da budete previše jaki
- Prihvatite da ne morate da znate sve
- Prihvatite neizvesnost kao deo realnosti
- Neka sve emocije koje se jave imaju svoje mesto
- Povežite se sa prijateljima i osobama od poverenja
- Nađite načine da održite svoje zdravlje i energiju
- Ne očekujte od sebe previše
- Imajte poverenja u svoje unutrašnje resurse
- Iskoristite ovu situaciju da iz nje izađete kao bolja osoba
- Čuvajte svoj inat za posebne situacije
U Beograd, 6.4.2020.
Darko Marković
Po osnovnom obrazovanju je psiholog. U svom radu kao coach, facilitator i konsultant pomaže u sistemskom razvoj lidera i organizacija.
Za više informacija, možete me kontaktirati na: darko@systemic-solutions.org
Bravo Darko !
Veoma mi se dopala tvoja analiza i način na koji si je predstavio. Osim toga saznao sam nešto novo. Poučno, zanimljivo, primenljivo u svakodnevnom životu i u svim situacijama. Hvala ! M. P.
Zanimljivo i korisno. Rezilijentnost mi je bila maglovita. Hvala Darko
Jednostavno i jasno 🙂